Otkrijte industrijsku baštinu Liègea na terenu tijekom Festivala UNIC-ovih Gradskih laboratorija

Rudnik u Blegnyju za sunčana dana.

UNIC-ova delegacija sprema se spustiti u podzemlje. 

Imali smo čast da nam vodič bude Jan van Bogget, bivši rudar u Blegnyju. Nakon što smo se opremili rudarskim jaknama i zaštitnim kacigama, uputili smo se zajedno prema dizalu. Rudari ta dizala nazivaju „kavezima“. Dva su dizala u pogonu u Blegnyju, pri čemu jedno služi kao protuteža drugome. Dok je rudnik još radio, kavezi su išli gore dolje brzinom od 40 km/h. Rudarsko okno u Blegnyju bilo je 600 metara duboko, a ugljen koji se tamo vadio smatrao se najkvalitetnijim u Belgiji. Takozvane galerije rudnika (horizontalni tuneli) u Blegnyju bile su do 5 kilometara duge. Rudari su radili u tri smjene u vrlo teškim uvjetima – danju i noću. Vadili su oko 1000 tona ugljena dnevno dok je rudnik još radio, rekao nam je Jan. 

Naš vodič Jan van Bogget pokazuje nam vlažno mjesto na stijenama gdje se polako probijaju kapljice vode. 

Voda je bila jedan od najvećih problema u rudnicima u ovoj regiji, zato što je bilo otprilike osamdeset puta više vode nego ugljena u tlu i vrlo visoka vlaga. Da, dobro ste to pročitali: 80 puta više vode nego ugljena! Zato su ogromne crpke morale neprestano raditi danju i noću. Danas je najdublja razina rudnika oko 110 metara ispod površine. Sve su razine ispod toga poplavljene jer su crpke zaustavljene kad je rudnik zatvoren 1980. 

Željezni okviri koji nose težinu okolnoga tla. U pozadini je tipični rudarski vagon. 

Posebni su okviri bili konstruirani da drže stijene. Rizik od poplava i bujica u rudarskim oknima bio je stalno prisutna opasnost za rudare, osobito u ovoj regiji, zbog velike količine vode. Kako je Jan istaknuo, najstrašnija rudarska nesreća dogodila se 8. kolovoza 1956. u mjestu Bois du Cazier blizu Charleroia, kad je 262 muškaraca poginulo tijekom požara u rudniku, uključujući i veliki broj radnika Talijana. Propisi za sigurnost rudarenja revidirani su diljem Europe i uspostavljena je Komisija za sigurnost rudnika nakon ove katastrofe, ali talijanska imigracija rudara i njihovih obitelji u Belgiju praktički je u trenu prekinuta. 

Znakovi prijateljstva između rudara iz Blegnyja i raznih drugih europskih regija. 

Naš vodič Jan van Bogget naglasio je ogromno prijateljstvo, suradništvo i solidarnost između rudara iz cijeloga svijeta. U Blegnyju je 14 različitih nacionalnosti radilo zajedno u rudniku, oslanjajući se jedni na druge u vrlo opasnim uvjetima. Samo trećina rudara u Blegnyju podrijetlom je bila iz Belgije. U Blegnyju je radilo mnogo Talijana. Kada se talijanska imigracija u Belgiju značajno smanjila nakon rudarske katastrofe u Charleroiu 1956., u Belgiju su imigrirali ljudi uglavnom iz Turske, Maroka, Španjolske, Poljske i drugih zemalja kako bi se pridružili radnicima u Blegnyju. Većina rudara u ovo regiji govorila je valonskim dijalektom. 

Pregled podrijetla rudara u području Liègea (gore) i prikaz improviziranih mjera za koje su se koristili prsti, šake i ruke (dolje). 

Davyjeve svjetiljke kao detektor plina objašnjene s lijeve strane i vitlo s desne. 

Ugljični monoksid i drugi plinovi poput metana također su često bili uzrok smrti u rudarskim oknima. Godine 1815. engleski kemičar Sir Humphry Davy izumio je „Davyjevu svjetiljku“, revolucionarnu inovaciju za smanjivanje opasnosti od eksplozija u rudnicima ugljena. Metan i drugi zapaljivi plinovi koji su postojali u rudnicima, a nazivali su se i rudarskim plinovima, nisu se mogli namirisati a korištenje ozloglašenog „kanarinca u rudniku ugljena“ kao živog detektora rudarskih plinova nije baš bilo učinkovito. S Davyjevom svjetiljkom mogli ste detektirati rudarski plin provjerom boje i veličine plamena iza željezne mrežice. Ako je plamen na fitilju postao zelen, bili su prisutni zapaljivi plinovi. 

Protok zraka u rudniku Blegny danas.  

Cirkuliranje zraka još je jedan problem u rudnicima. U Blegnyju je postojao veliki ventilator koji je ventilirao zrak iz rudnika kako bi svježi zrak mogao protjecati niz okno na različite razine rudnika. Između različitih odjeljaka bile su instalirane zračne pregrade, koje su morale ostati zatvorene kako bi zrak neprestano strujao. Danas rade s puno manjim ventilatorom u Blegnyju. Zrak obično slijedi galerije, ali područja pored ugljenih ležišta gdje su radili rudari također se moraju ventilirati. Zato moderni podzemni rudnici imaju dodatne ventilacijske sustave. 

  Naš vodič Jan pokazuje nam izbor najčešćih rudarskih alata. 

Do kraja 19. stoljeća žene i djeca u dobi od 4, 6 ili 8 godina radili su u rudnicima, najmanje 12 do 14 sati dnevno. Kasnije je zakonom zabranjeno raditi u rudniku u tako mladoj dobi. Nakon 1800. žene i djeca nisu smjeli raditi u rudnicima ispod zemlje. Najniža potrebna dob za djecu koja su radila na površini rudnika bila je podignuta s 12 na 14 te kasnije na 16 godina. Prašina, vlaga, mrak, buka i visoke temperature bile su uobičajeni radni uvjeti u rudnicima, a 80 % rudarskih nesreća događalo se u ležištima, gdje je bilo vrlo malo prostora. Kao što možete vidjeti na slici, strmine su u ovoj regiji vrlo velike, dok su u Limburgu, primjerice, žile ugljena gotovo ravne i veće. Prvobitno su slojevi ugljena bili horizontalni i blizu Liègea, kad su se formirali tijekom geološkog razdoblja karbon prije otprilike između 359 i 299 milijuna godina. Zbog pomicanja kontinenata većina se tih horizontalnih slojeva pomicala dok nisu dobili vrlo velik nagib u ovoj regiji, pri čemu su neki od njih gotovo vertikalni. Svakih deset metara jedan je rudar radio u strmim ležištima ugljena u Blegnyiju.  

Ležišta ugljena su bila vrlo uska, bučna, vruća i prašnjava mjesta. 

Isto ležište ugljena odozgo. 

Pregled prosječnih temperatura na različitim dubinama u različitim europskim rudarskim regijama. 

U Blegnyju je prosječna temperatura u galerijama bila oko 32°C, dok je u Flandriji bila 40°C na dubini od 1000 metara ispod površine. Naš vodič Jan rekao nam je da ogromna količina vode između stijena u ovoj regiji djeluje poput hladnjaka i snižava temperaturu. Iako to zvuči ugodno u usporedbi s višim temperaturama u drugim rudarskim područjima, kao rudar ste uvijek morali biti svjesni prisutnosti vode, osobito kod korištenja velikih bušilica i drugih teških strojeva. 

Idemo sve do dolje. Dok je rudnik ugljena još radio, nije naravno bilo udobnih stepenica i rukohvata. 

Velika bušilica.  

Spremnik za komprimirani zrak. 

Bilo je mnogo različitih poslova u podzemnom vađenju ugljena. U Blegnyju su imali stručnjake za korištenje bušilica i dinamita, koji su produbljivali okno, dok su njihovi kolege rudari prikupljali kamenje, punili vagone i postavljali potpornje i grede. Potpornji koji su podupirali težinu okolnoga tla i kamenja bili su napravljeni od željeza i drveta. Za potpornje se koristilo samo crnogorično drvo zato što škripi kad je pod prevelikim pritiskom. Stoga su drveni potpornji od crnogorice imali integrirani prirodni sustav upozorenja za rudare. Stolarstvo je bilo vrlo važan obrt za rad rudnika. Drveni potpornji izrađivali su se u stolarskoj radionici na površini izravno na lokaciji rudnika. Komprimirani zrak bio je najsigurniji oblik energije u rudnicima zbog opasnosti od eksplozije. Koristila se i struja. U Blegnyju je bilo lokomotiva te čak i 30 teglećih konja za vučenje vagona. Imali su dvije štale za konje ispod površine. Naš vodič Jan rekao nam je da su tegleći konji provodili u prosjeku 15 godina ispod površine i uglavnom bili gotovo potpuno slijepi. Njihov se naporan rad iznimno cijenio pa su dobri ljudi zabrinuti za dobrobit životinja pokrenuli peticiju za poboljšanje životnih uvjeta teglećih konja, kojoj je bilo udovoljeno. Nakon toga su konje polako transportirali u i iz rudnika u posebnim hamovima i s naočnjacima, kako se ne bi uznemirili i ozlijedili na putu gore ili dolje. Tegleći bi konji zatim bili na pašnjaku ili u štali na površini tijekom vikenda. Kasnije su rudnici u Blegnyju imali i pokretne trake za transport kamenja, škriljevca i ugljena.  

Transport u podzemlju, ručni i uz pomoć konja. 

Pokretna traka. 

Kabina konduktera u lokomotivi. 

Vagoni u tornju za izvlačenje. 

Druga strana tornja za izvlačenje. 

Nekoliko transportnih kolica i mostić u tornju za izvlačenje s desne strane. 

Ovaj stroj preokreće vagone tako da manje kamenje, škriljevac i ugljen padnu na metalnu mrežu s otvorima od 80 mm ispod za sortiranje. 

U ovoj se prostoriji sortirao ugljen. 

Ovdje možete vidjeti različite veličine komada ugljena. Fina ugljena prašina također se prikupljala i oblikovala u brikete koji su uglavnom bili u obliku jajeta.  

Ovaj kip prikazuje sv. Barbaru, zaštitnicu svih rudara, vatrogasaca, topnika i drugih profesija koje traže zaštitu od požara ili eksplozija. 

Kako smo saznali, nisu samo zapaljivi ili toksični plinovi, bujice, odroni kamenja i eksplozije predstavljali prijetnju za život rudara i teglećih konja. Mnoge su teške bolesti i oboljenja bila dio teških i nemilosrdnih radnih uvjeta u podzemlju. Djelomična ili potpuna gluhoća razvijala se zbog dugoročnog izlaganja velikoj buci. Prema riječima našeg vodiča Jana, silikoza (bolest koju uzrokuje udisanje finih čestica prašine silicijevog dioksida) i pneumokonioza rudara u ugljenokopima (PRU ili bolest crnih pluća) bile su najopasnije bolesti koje su odnijele mnoge živote. Nistagmus (nevoljni ritmički pokreti očiju lijevo desno, gore dolje ili u krug) bio je dosta čest u početku, ali je iščeznuo s izumom boljih rudarskih svjetiljki. 

Popis najčešćih bolesti i oboljenja dijagnosticiranih u rudara. 

Transport ugljena iznad površine radi skladištenja i prodaje vrlo traženoga resursa također je bio važan dio industrije ugljena i industrijskoga naslijeđa Liègea u cjelini. Nikada nećemo zaboraviti tisuće hrabrih i marljivih rudara koji su cijenili drugarstvo, povjeravali jedan drugome svoj život,  bili uzori otpornosti i doprinijeli gospodarskom usponu čitavih regija. 

Sredstva za prijevoz ugljena na površini: od konjskih zaprega...

... do lokomotiva. 

Izjave četvero UNIC-ovih studenata koji su prisustvovali vođenom obilasku rudnika ugljena Blegny:

Gordon Rumley (Sveučilište u Corku): „Nikada prije nisam bio u rudniku ili bilo čemu sličnom. Stekli smo dojam radnih uvjeta, buke i stvarne opasnosti u kojoj su se rudari nalazili u svakom trenutku, tako da je to doista bilo otrežnjavajuće iskustvo za sve nas. Radi se o tako fundamentalnom dijelu moderne povijesti, ali istodobno je jako uznemiravajuće vidjeti što su ljudi morali proživljavati i što su morali raditi iz nužde – samo da bi mogli preživjeti. Osjetite ogromno poštovanje za pojedince i to što rade – i za to kako su doprinijeli društvu u kojemu danas živimo.“

Perrine Melen (Sveučilište u Liègeu): „Bilo mi je jako dojmljivo i zanimljivo, zato što živim ovdje u Liègeu a nisam skoro ništa znala o ovome mjestu. Bilo mi je to veliko iznenađenje i nisam očekivala da ću tako puno naučiti u tako kratkom vremenu. Znala sam za neke dijelove industrijske povijesti Liègea, ali nikada prije nisam bila u rudniku Blegny. Nije isto kad čitate o povijesti i kad je vidite u stvarnom okruženju. Tako da je ovaj izlet bio jako kul!“ 

Brian McCarthy (Sveučilište u Corku): „Bilo je dobro sudjelovati u nečemu gdje stvarno skroz doživite kako je bilo biti rudar i kako je to bilo okrutno i u smislu prostora i buke u rudniku. Ovaj je obilazak bio jako zanimljiv u kontekstu postindustrijskih gradova, jer se radi o zatvorenom rudniku, dakle industriji koja više nije tu. Bilo je prilično opasno raditi u toj industriji. Sve u svemu, obilazak je bio odlično iskustvo i preporučujem posjet Blegnyju da steknete dojam kako je to biti u rudniku ugljena.” 

Daria Zaikovskaia (Sveučilište u Oulu): „Jako mi se svidio ovaj izlet. Mislim da puno toga uzimamo zdravo za gotovo. Na primjer, kad uključimo svjetlo, ne razmišljamo odakle dolazi struja. Šetajući rudnikom postala sam svjesna svog tog napornog rada, žrtava i nedaća koje su rudari trpjeli da bi nam donijeli toplinu, energiju i da bi došli do resursa koji su nam bili potrebni. Put kojim smo danas prošli bio je jako emotivan i dirljiv, imam osjećaj da sam danas nešto naučila. Mislim da vam ne moraju svi muzeji donijeti radost – neki vas moraju natjerati na razmišljanje. Ne smijemo zaboraviti svoju povijest dok idemo naprijed, a današnji me je dan na to podsjetio.“

Napisao Philipp Dorok